Warning: Trying to access array offset on false in /home/spectacu/public_html/wp-content/plugins/elementor/includes/base/widget-base.php on line 223
Warning: Undefined array key -1 in /home/spectacu/public_html/wp-content/plugins/elementor/includes/base/controls-stack.php on line 695
Gladijatori
Bitne informacije
Zanimljivost
Svijest o prolaznosti ovozemaljskog života oduvijek je bila povezana s religijskim ritualnim obredima. Zbog bliskog doticaja sa smrti, ritual molitve i žrtvovanja bio je uobičajen kod gladijatora prije i nakon borbe. Pronađen je kameni žrtvenik božici Nemezi. Kao božica pravde i osvete Nemeza je zaštitnica gladijatora, upravlja čovjekovom sudbinom i dodjeljuje mu, prema zasluzi, sreću ili nesreću.
Povijest gladijatora
Poznato je da se gladijatorske borbe (munera gladiatoria, spectacula gladiatoria) razvijaju iz predrimskim italskih pogrebnih običaja, no ostaje upitno jesu li ovi spektakli izvorno vezani uz područje Etrurije ili Kampanije. Nikola iz Damaska, povjesničar iz 1. st. smatra da su gladijatorske borbe izvorno etruščanskog porijekla održavane u pogrebnim obredima, čemu u prilog idu i oslikane grobnice etruščanske aristokracije sa pogrebnim igrama. Prema drugim mišljenjima gladijatorske borbe imaju porijeklo južno od Rima, u Kampaniji, a postoje čvrste indicije da su borbe bile sastavni dio banketa u ovoj italskoj regiji. Rimski povjesničar Tit Livije živio je na prijelazu stare u novu eru te je prenio vijest o najstarijim gladijatorskim borbama održanim u Kampaniji 310. pr. Krista. O tradiciji ovakvih borbi u Kampaniji svjedoče i oslikane grobnice iz Paestuma datirane u 4. st. pr. Krista.
Ekspanzijom Rima na Italski poluotok i prožimanjem rimske kulture s kulturnim tekovinama drugih naroda Apeninskog poluotoka, gladijatorske se borbe od 264. pr. Kr. počinju prakticirati u rimskom svijetu. Isprva se borbe priređuju kao manifestacije posvećene preminulim članovima istaknutih obitelji na gradskom trgu, forumu. Širenjem rimske države Sredozemljem krajem 3. i u 2. st. pr. Kr. borbe dobivaju javni, politički karakter demonstrirajući moć i sposobnost vodećih krugova Rima. Ovi su se krvavi spektakli održavali do početka 5. st., kada je njihovo priređivanje, zbog novih moralno-filozofskih i religioznih shvaćanja, bilo zabranjeno.
Dan u amfiteatru
Rimljanima je odlazak u amfiteatar bio sastavni dio društvenog života, mjesto zabave i socijalne interakcije. Osim programa spektakla posjetiteljima se dijelila hrana i piće, a u hodnicima amfiteatra mogle su im biti nuđene usluge osoba sumnjiva morala.
Početkom 1. st. uobičavaju se tri glavna dijela gladijatorskih priredbi. Program spektakla je počinjao ujutro s lovom na životinje i borbom sa životinjama (venationes). Sredinom dana, u vrijeme pauze za ručak, odvijale su se meridiani, egzekucije osuđenika na smrt (damnati, noxi). U popodnevnim satima odvijao bi se vrhunca spektakla koji su činili borbe gladijatora (munera). Često su se rekonstruirale povijesne ili mitološke scene u cilju veličanja rimske države ili istaknutih pojedinaca.
Gladijatori
Do carskog razdoblja određeni se tipovi gladijatora standardiziraju i svrstavaju u dvije skupine, lako i teško naoružani gladijatori. Zajednička oprema svih gladijatora bio je komad tkanine namotan oko kukova (subligaculum) koji se učvršćivao kožnim remenom (balteus). Fascie su bili povoji od tkanine ili kože oko noge, a preko njih je često nošen metalni štitnik. Veći broj tipova opreme uključivao je štitnike za ruku (manica) u obliku povoja od tkanine ili kože, često prekrivene metalnim pločama. Među najčešćim tipovima gladijatora ističu se teško naoružani murmillo i secutor te retarius, thraex i hoplomachus s lakim naoružanjem. Murmillo i secutor bili su naoružani velikim zaobljenim kvadratnim štitom (scutum), kacigom i mačem (gladius). Reatrius nije nosio kacigu, a kao oružje je koristio mrežu (rete), trozubac (fuscina, tridens) i dugi bodež (pugio). Traex je bio opremljen manjim kvadratnim štitom i kratkom zakrivljenom ili zaobljenom sabljom (sica), dok je hoplomachus nosio manji okrugli štit, koplje (hasta) i dugi bodež. Borbe su se odvijale između pripadnika dviju skupina naoružanja kao bi svaki borac imao određene prednosti i nedostatke.
Život gladijatora
Svakodnevni život gladijatora odvijao se u zatvorenim gladijatorskim školama, vježbalištima strogog vojničkog tipa (ludus). Na čelu ludusa bio je lanista, vlasnik ili voditelj gladijatorske škole i apsolutni gospodar života gladijatora. Gladijatore je trenirao doctores, osoba sa zavidnim gladijatorskim iskustvom. Pripadnici istog ludusa činili su familia gladiatoria, zajednicu gladijatora čiji su pripadnici zajedno živjeli, borili se i umirali. Iako su pojedini istaknuti gladijatori, koji su borbama osigurali visoki rang (primus palus), imali određene pogodnost, općenito je život u ludusu bio izrazito niske kvalitete. Gladijatori su mogli steći slobodu otpuštanjem iz gladijatorske škole pismenom ispravom (missio), a simbolični znak oslobađanja bio je drveni mač (rudis).
Sahranjivanje gladijatora
Nadgrobni spomenici gladijatora u pravilu se nalaze grupirani u razmjernoj blizini amfiteatra. Postojanje ideje zajedništva među gladijatorima nakon ovozemaljskog života potvrđuju gladijatorska udruženja (collegia) koja su mogla vršiti pogrebnu ritualnu funkciju. Grobna mjesta gladijatora bila su osigurana donacijama vlasnika gladijatorske škole ili drugog velikodušnog pokrovitelja. Grupiranje gladijatorskih ukopa u prvom je redu bilo uvjetovano nuždom, a ne slobodnim izborom. Vjerojatno su kao pripadnici posebne profesije, obilježene u široj društvenoj zajednici negativnim značajkama, bili izdvojeni iz uobičajenih ukopnih područja i odvojeni od drugih pokojnika. Gladijatori su, poput prostitutki i glumaca bili društveno obilježeni kao infames, oni koji žive od podređivanja vlastita tijela užitku drugih, te su u skladu s tim sahranjivani u izdvojenim dijelovima nekropole ili na zasebnim manjim nekropolama u blizini amfiteatra.
Svetište
Svijest o prolaznosti ovozemaljskog života oduvijek je bila povezana s religijskim ritualnim obredima. Zbog bliskog doticaja sa smrti, ritual molitve i žrtvovanja bio je uobičajen kod gladijatora prije i nakon borbe. Na ovom je mjestu pronađen kameni žrtvenik božici Nemezi. Kao božica pravde i osvete Nemeza je zaštitnica gladijatora, upravlja čovjekovom sudbinom i dodjeljuje mu, prema zasluzi, sreću ili nesreću.